Način prijenosa podataka se odvija tako što
se prvobitni podaci (datoteka), razdvajaju na djelove (okvire - frames) koji se
numeriraju i takvi po redu šalju. Na prijemnoj strani se uz pomoć rednih
brojeva okviri spajaju tako da se obnavlja datoteka. Okviri se ne prenose jedan
po jedan, već se grupiraju u pakete.
Za komuniciranje se koristi AX.25 protokol razvijen '70-tih godina, a osnova mu je protokol koji se koristi kod X.25 paketskih računalnih mreža. Modifikacija se odnosi na primjenjenu tehniku adresiranja i rutiranja, tj. protokol je prilagođen bežičnom prijenosu i radioamaterskim signalima. Adresna zaglavlja paketa podataka prikazana su na slici:
Adresno zaglavlje za prijenos poruke
bez repetitora
Adresno zaglavlje za prijenos poruke
sa dva repetitora
Način rada adresnog
dijela protokola je sljedeći:
Korisnik zaželi da
uspostavi vezu sa udaljenom stanicom. Ta udaljena stanica može biti dostupna
direktno ili preko lanca repetitora. Otkucana AT naredba sa specificiranom
adresom (npr. ATD120A6F, hex.) se smiješta u komandni bafer. Analizom komandnog
bafera se kreira odgovarajuće adresno zaglavlje. Izvorna stanica utiskuje u
paket svoju adresu, a adresni pokazivač se postavlja da pokazuje na prvi
repetitor u lancu. Adresno zaglavlje jednom formirano se čuva u adresnom baferu
modema i samo se kopira pri slanju paketa. Kada stanica primi paket i zaključi
da pointer pokazuje na njenu adresu, analizira LSB bit u tom podpolju. Ukoliko
je LSB=0, stanica jednostavno inkrementira pointer adrese i izvrši transmisiju
primljenog paketa (repetitorski mod rada). Ako je LSB=1 u pitanju je odredišna
stanica. Paket prolazi do korisnika samo ukoliko izvorišno podpolje odgovara
adresi stanice sa kojom smo u vezi. U suprotnom obavještava stanicu koja je
pokušala da se "ubaci" da je već zauzeta. Ako pokazivač adrese
primljenog paketa pokazuje na adresu koja ne odgovara adresi te stanice, paket
se ignorira.
Svaka stanica može
raditi kao repetitor i kao odredišna stanica. Repetitorski mod je moguć i u
stanju prenosa podataka i u komandnom stanju (dovoljno je da je modem uključen).
To znači da npr. stanice 2 i 3 mogu biti u direktnoj vezi, a stanice 1 i 4 mogu
istovremeno biti u vezi koristeći repetitorski mod rada stanica 2 i 3.
Ovakav način rutiranja
se naziva fiksno rutiranje jer se koristi putanja jednom određena AT komandom
za uspostavu veze (slično okretanju telefonskog broja). 4 bita adresnog
pokazivača omogućuju rutiranje preko lanca od 14 repetitora (jedno podpolje
zauzima adresa izvorišta, a jedno adresa odredišta).
Paketski radio protokol
treba voditi računa o optimalnoj veličini paketa, organizaciji i tretiranju
zaglavlja paketa, načinu
adresiranja i rutiranja, kontroli greške - tehnici njene detekcije i
ispravljanja putem zaštitnog kodiranja i/ili mehanizmom retransmisija pogrešno
prenjetih paketa, izboru tipa veze sa uspostavljanjem ili bez uspostavljanja
logičke veze (ponekad vrijeme potrebno za prenos paketa može biti duže od
vremena uspostavljanja veze), tehnici višestrukog pristupa zajedničkom kanalu,
itd.
Važno je napomenuti da postoje asinhroni i sinhroni paketski protokoli.
Asinkroni paketi sinkronizirani su na nivou karaktera, pri čemu između
karaktera u paketu može postojati određeni vremenski razmak. Ovaj protokol
funkcionira zadovoljavajuće samo na dobrim kanalima bez šumova i
interferencija, jer prijemnik može (pogrešno) reagirati na šum koji tumači
kao "start" bit i na taj način izgubi sinkronizaciju na nivou čitavog
bajta.
Kod sinkronog paketskog
protokola sinkronizacija je na nivou bita. Paket ima kompaktnu bitsku strukturu,
a prijemnik se sinkronizira na osnovu sinkronizacijske preambule. Svaki paket počinje
sa točno određenom grupom bita koja se naziva flag. Flag ima funkciju razgraničavača
paketa na koji se okida prijemnik. Sinkroni protokol je složeniji za
implementaciju zbog primjene digitalnih faznih petlji za ekstrakciju takta i
linijskog kodiranja, ali zauzvrat mnogo otporniji na smetnje u realnom radio
kanalu. Ako je npr. za sinkronizaciju potrebna preambula od 16 bita, za gubitak
sinhronizacije bit će potrebno isto toliko oštećenih bita.
Nakon
formiranja AX25 paketa u digitalnom dijelu PR čvora, on odlazi na obradu u
modemski dio, i tamo se još kodira da bi se izbjegli problemi sa izlučivanjem
takta na prijemnoj strani, te spektralno uobličili u skladu s zakonskim
normama. Uglavnom se koriste NRZI (NRZ), zatim Manchester. Nakon toga se signal
još obrađuje da bi bio prikladan za prijenos raznim vrstama radijskih postaja.
S obzirom na izloženost radio kanala
raznim intereferencijama i šumovima okruženja, tehnika modulacije koja se često
primenjuje u radio komunikacijama je frekvencijska modulacija. Modulirajući
signal zapravo čine binarni podaci koji se žele prenjeti. Najčešće se
koristi FSK (Frequency Shift Keying). Binarni impulsi se
moduliraju sa dva audio signala pri čemu se logička "jedinica"
modulira sa signalom jedne frekvencije (2200Hz), a logička "nula" sa
signalom druge frekvencije (1200Hz).