3. OSNOVNI NAČINI USPOSTAVE VEZE UNUTAR MREŽE

Na temelju specifikacija i zahtjeva kiji su postavljeni na mrežni sloj postoji više alternativa kako se oni mogu implementirati u hardwearu i softwearu. Tako su zastupljena dva sasvim oprečna stava o tome kako bi trebalo riješiti probleme u ovom sloju.

Jedan od njih se zasniva na činjenici kako je sama postoječa telefonska mreža kao takva vrlo nepouzdana, i da je njezin zadatak samo surovo prosljeđivanje bitova i ništa drugo, a da se svi složeniji poslovi obavljaju na samim računalima na strani korisnika. Druga strana pak smatra kako se postoječa mreža može smatrati relativno pouzdanom, te bi sama mreža trebala rješavati večinu problema u vezi prijenosa s obzirom na iskustvo koje je steknuto poteklih godina upravo u radu sa tom mrežom .

Sada čemo malo pobliže analizirati oba od ova dva prijedloga.

Uobičajeni naziv u stranoj literaturi za drugi od ova dva načina uspostave veze je conection-oriented veza. Osnovna značajka ovog tipa veze je ta da je prije samog čistog prijenosa podataka potrebna uspostava fiksne veze između dva sugovornika tj. potreban je određeni inicijalizacijski postupak koji će rezervirati točno jedan kanal koji će biti trajno zauzet sve dok ne završi postupak prijenosa podataka. Na kraju tog postupaka prekida se veza i kanal se oslobađa. Odmah se može vidjeti koja je prednost ovakvog načina komunikacije, a to je ta da paketi koji su odaslni, potpuno istim redosljedom stižu i na odredište te se tako rasterečuju sama računala od složenih postupka preslagivanja paketa. Također i sami paketi mogu biti manji jer nakon što je uspostavljena veza više nije potrebno da svaki paket nosi punu adresu odredišta, nego se jednostavno jedan za drugim šalju preko zauzetog fiksnog kanala. Ti zauzeti kanali još se i nazivaju virtualni kanali (virtual circuits). Kako ovo radi?

Kada se uspostavi veza svaki od routera koji sudjeluje u toj vezi ima u sebi zapisan (u obliku tablice) put kojim mora slati pakete za svaku od veza koje su uspostavljene preko njega. Sada svaki paket koji dolazi mora sadržavati broj veze koju koristi kako bi router znao kojim ga putem dalje treba prosljediti. Nakon prekida veze te rubrike u tablicama se brišu i moguča je uspostava neke druge veze. Može se zaključiti da je ovo relativno pouzdan način prijenosa i da je gubitak paketa puno manje vjerovatniji nego u sljedečem primjeru . Nedostatak u ovom slučaju je taj da je potrebno određeno vrijeme za uspostavu veze, a i još veči problem je loša iskoristivost komunikacijskih kanala.

Sljedeča alternativa se naziva conectionless veza. Ovdje je priča nešto drugačija. Kao prvo nije potrebna uspostave veze, več se paketi ( koje ovdje zovemo datagrami )

direktno šalju u mrežu i to potpuno nezavisno jedan od drugoga, te je stoga potrebno da svaki od tih paketa sadrži potpunu adresu odredišta, što čini pakete puno većima. Da bi ti paketi mogli stiči do odredišta svi routeri unutar mreže moraju dobro poznavati strukturu i topologiju mreže kako bi znali kojim putem trebaju proslijediti pakete koji su im pristigli. Pod ovim izrazom “poznavati strukturu mreže” podrazumijeva se da će svaki router za svaki paket koji mu pristigne znati na temelju adrese koju taj paket nosi kojim ga putem treba dalje proslijediti, tako da taj paket što sigurnije i brže dođe do odredišta. Može se primjetiti da ovdje paketi na odredište mogu stizati potpuno drugačijim redosljedom nego što su odaslani budući da svaki ide svojim putem, te ih je zbog toga potrebno na mjestu prijema presložiti na temelju “identifikacijskog broja” (sequence number) kojega će sadržavati svaki od paketa. Lošija strana ovog postupka je ta da je moguče češće gubljene paketa nego u prethodnom slučaju, ali su zato puno bolje iskorišteni resursi same mreže .

U daljnem tekstu ćemo se malo više posvetiti postupcima kojima routeri prosljeđuju dalje pakete koje su primili . U tu svrhu je razvijen velik broj algoritama koji se danas primjenjuju tzv. routing algoritmi.